Četvrtak, 14 Siječanj 2021 05:47

Rimski sud doveo je u pitanje zakonitost mjera talijanske vlade

Rimski sud doveo je u pitanje zakonitost mjera talijanske vlade

Drago Kraljević    10. siječanj 2021.

Šira krizna pitanja koja pogađaju mnoge ljude i proizvodne aktivnosti, ne proizlaze iz samog COVID-19, već iz načina reguliranja ove situacije koju vodi vlada pomoću Dpcm-a, koji je ograničio neke od temeljnih sloboda građana, posljedično uzrokujući ovu krizu, piše u odluci suda

Prema podacima Sveučilišta Johns Hopkins od 18. prosinca 2020. godine, Italija je država s najvećom stopom smrtnosti na svijetu od koronavirusa: 111,23 smrtnih slučajeva na 100 tisuća stanovnika. Potom slijede Španjolska (104,39), Velika Britanija (99,49), SAD (94,97)…

Tijekom vođenja jedne građanske parnice na sudu u vezi s posljedicama donošenja vladinih mjera protiv COVID-19, sud u Rimu je 16. prosinca 2020. godine izrekao ocjenu o nezakonitosti i neustavnosti pojedinih vladinih uredbi (Ordinanza n. 45986/2020 RG, p. 25). Time je Sud zašao u područje ocjene ustavnosti ministarskih uredbi (Dpcm), koje je osobno potpisao Giuseppe Conte, predsjednik Vijeća ministara (Vlade). Presudu je donio sudac Alessio Liberati, koji je ranije obnašao dužnost suca za kaznena djela. Liberati je napisao oko 40 knjiga iz različitih pravnih područja, predavao je na postdiplomskom studiju na nekoliko sveučilišta i godinama je uključen u proučavanje problematike ostvarivanja veće transparentnosti i neovisnosti pravosuđa.

»’Dpcm kojim je talijanska vlada intervenirala kako bi ‘zatvorila’ Italiju i upravljala pandemijom, nema pravno utemeljenje jer nije bila regulatorne, već administrativne prirode«, navodi se u ovoj presudi. Da bi premijer mogao djelovati u željenom smjeru, morao se pozvati ​​na odgovarajući zakon, što u dpcm-u to nije razvidno. Nekoliko je talijanskih stručnjaka za ustavno pravo, već ranije upozoravalo na ovaj problem, rekavši da je Dpcm zapravo neustavan. Sud se pritom poziva na izjave Antonija Baldassarrea, nekadašnjeg predsjednika, danas počasnog člana ustavnog suda Annibale Marinija, bivšeg predsjednika ustavnog suda i redovitog profesora prava te Sabina Cassesea, akademika, eksperta za međunarodno pravo i počasnog člana Ustavnog suda. Annibale Marini, predsjednik emeritus Ustavnog suda, 29. travnja 2020. godine za Adnkronos je izjavio: »Dpcm ne može utjecati na temeljna prava i slobode građana. Upotrebljen je na način sumnjive ustavnosti.«

Koji su zapravo bili osnovni razlozi zbog kojih je sud utvrdio da uredbe talijanskog premijera nisu zakonite? Prvo, izvanredno stanje može se proglasiti samo na temelju odredbi zakona lgs. n. 1. iz 2018. godine. Zakon o civilnoj zaštiti primjenjuje se samo na prirodne katastrofe, poput poplava ili potresa, ili na katastrofe izazvane ljudskim djelovanjem, poput požara. Prema mišljenju suca, u spomenutim Dpcm-ima nema ni traga pozivanju na izvanredno stanje iz zdravstvenih razloga. Vlada bi mogla dobiti izvanredne ovlasti primjerice u slučaju ratnog stanja. No, kada je riječ o borbi protiv koronavirusa, takva mogućnost u postojećim okolnostima ne postoji. U konkretnom slučaju, odustajanje od novčane kazne za tvrtku u postupku posljedica je nezakonitosti ministarskih uredbe, utvrdio je sud. Nakon presude, na koju stranke imaju pravo žalbe, postavilo se ozbiljno pitanje: djeluje li vlada zaista izvan normi demokratske države, ograničavajući pritom slobode građana kršenjem zakona?

Dpcm pomoću kojeg je premijer Giuseppe Conte, od ožujka do danas, promijenio životne navike Talijana, s ciljem da pokuša ograničiti širenje koronavirusa, doveo je do niza prijepora. Pritom valja kratko objasniti što je »Dpcm«? To su odluke, upravni akti, koje u talijanskom pravnom sustavu po svome značaju pripadaju tzv. »sekundarnoj razini«. Općenito govoreći, dpcm je usmjeren na provedbu zakona ili uvođenje propisa. No, kako ističe sud, dpcm se ne smije poistovjećivati s uredbama sa zakonskom snagom, koju vlada donosi u punom sastavu kao vijeće ministara. Svaka uredba premijera, koja je »nižeg ranga«, mora biti regulirana zakonom i/ili uredbom koja utvrđuje njezin opseg, opća načela i ograničenja. U protivnom je ona protuustavna. Stoga, nemali broj talijanskih građana, s pravom postavlja pitanje zašto su, nakon širenja koronavirusa, doneseni Dpcm-i koji predviđaju tako velika ograničenja temeljnih ljudskih prava, poput prava na slobodu kretanja koje je utvrđeno samim Ustavom, a da prethodno nisu prošli temeljitu raspravu u Parlamentu. Odgovor vlade je sljedeći: »Dpcm odluke predstavljaju najbržu, najučinkovitiju i zajamčenu metodu zaštite individualnog i kolektivnog zdravlja u slučaju ozbiljne zdravstvene opasnosti, uključujući kažnjavanje građana, uzimajući u obzir da zakonodavni postupak obično traje mjesecima. Vrijeme i sama činjenica okupljanja ljudi stoga se nisu činili dobrim izborom, jer je bilo moguće intervenirati pomoću instrumenta dpcm, na izuzetno hitan način.«

Nakon ove odluke rimskog suda, postavlja se također pitanje koji su glavni razlozi donošenja nezakonitih ministarskih uredbi. Prvo, kako ističe sud, uredbe kojima je vlada intervenirala radi »zatvaranja« Italije i upravljanja pandemijom, nemaju pravnu osnovu, jer »nisu regulatorne, već administrativne prirode«. Vlada bi mogla intervenirati tako da se primjenjuje jedino u uvjetima ratnog stanja, koji ne postoje. Ne postoji čak ni »uobičajeni zakon koji vijeću ministara daje ovlasti da proglasi izvanredno stanje zbog zdravstvenih rizika«. Dpcm koji reguliraju tzv. fazu 2, također imaju isti problem. Ministarske uredbe također predstavljaju problem jer, da bi postale valjane kao upravni akti, »moraju biti opravdane, u skladu s člankom 3. zakona 241/1990«. Dpcm kao osnovu (pokriće) svojih razloga navodi analize Tehničkog znanstvenog odbora (Cts). Šteta što je vlada te analize objavila tek pri kraju isteka Dpcm-a, navodi sud, s obzirom na to da su dugo vremena bile klasificirane kao povjerljive. Upravo zbog toga razlozi su ostali nepoznati. Osim toga takvo odgađanje, do te mjere, pojašnjava sud, ne dopušta aktiviranje sudske zaštite. Sudac rimskog suda sažeo je u presudi sve aspekte nelegitimnosti premijerovih uredbi i to ne samo one koji se tiču Ustava.

No, jedan od bitnih aspekata presude rimskog suda nalazi se u sljedećoj ocjeni: »Šira krizna pitanja koja pogađaju mnoge ljude i proizvodne aktivnosti, ne proizlaze iz samog COVID-19, već iz načina reguliranja ove situacije koju vodi vlada pomoću Dpsm-a, koji je ograničio neke od temeljnih sloboda građana, posljedično uzrokujući ovu krizu. Stoga se upravo te uredbe premijera moraju osporiti, radi uklanjanja negativnih posljedica koje iz njih proizlaze.«
Mainstream mediji u Italiji, osim Il Giornale i Libero, presudu suda ignoriraju. Sud nadalje smatra da je protivno Ustavu utvrđivati opća pravila vladinim dekretima koji, štoviše, ograničavaju temeljna ljudska prava. Slijedom toga, deklaracija koju je vlada (Vijeće ministara) usvojila 31. siječnja 2020. godine, nelegitimna je jer se njome postupa na način kada ne postoje potrebni zakonski preduvjeti. Po mišljenju suda, nijedan izvor ustavnog ili redovnog zakona, ne daje vijeću ministara pravo za proglašenjem izvanrednog stanja zbog zdravstvenog rizika.

Ovo je prvi značajan sudski slučaj u Italiji koji osporava valjanost Dpcm-a. Tijekom idućih mjeseci, vidjet ćemo hoće li u sličnim slučajevima i drugi suci postupiti na isti način. No, ključno je pitanje hoće li građani pravodobno prepoznati kada je riječ o zakidaju njihovih temeljnih ustavnih prava, kako bi putem nadležnih institucija takve pokušaje na vrijeme spriječili.

Izvor: https://www.novilist.hr/komentar/rimski-sud-doveo-je-u-pitanje-zakonitost-mjera-talijanske-vlade/

Pročitano 101 puta